-Piše: Budo SIMONOVIĆ

Iz gornjomoračkog sela Bojići nedavno je stigla vijest da je jedan olujni vjetar jesenas slomio veliki krak i teško ranio orijaški hrast na prastarom groblju, stablo za koje fitolozi i fitogeografi smatraju da je, poslije čuvene stare masline na periferiji Bara, jedno od najstarijih u negdašnjoj Jugoslaviji, a možda i na Balkanu. Riječ je, kažu, o jednoj posebnoj vrsti pitomog grčkog duba, kakvog, koliko se zna, više nigdje nema u okolini.

Obim njegovog stabla pri zemlji u ovom trenutku je gotovo trinaest metara. Visok je tridesetak metara, a ogromna granata kruna pravi hlad na površini od nekoliko stotina kvadrata. Šumari smatraju da je on vrsnik minulog milenijuma, odnosno da je star barem hiljadu godina, mada je to teško, gotovo moguće precizno izračunati pošto je dub iznutra šupalj.

Pjesnik, pokojni Momir Vojvodić, koji je svijet ugledao nedaleko odatle, na mjestu zvanom Ubalac, koji je ovom gorostasnom stablu posvetio nekoliko pjesama, u jednoj veli:

„Vjekovima krstolike krune/ Spolja deblja a unutra trune...”

Ne zna se, naravno, kad je i kako crvotočina počela da razjeda srce ovog zelenog džina, da li ga je načelo vrijeme i neka podmukla unutrašnja bolest, ili je to posledica neke druge sile. Po jednoj dosta realnoj pretpostavci, dub je nekada pogodio grom i spržio mu utrobu, ali se moćni korijen odupro i do danas održao orijašku krunu na šupljem deblu. Dub je mnogo kasnije odolio i vatri koja je planula u njegovom stablu, da li nečijim nemarom ili se opet zbog nečeg Svevišnji namrgodio i bijes iskalio na njemu koji tako postojano i prkosno odolijeva vremenima i mijenama.

– Dugo je potom na stablu, sa donje strane, stajao otvor kroz koji se moglo ući u dub, u prostranu, suvotnu prostoriju prečnika blizu tri metra – sjećao se svojevremeno pjesnik Momir Vojvodić. – Mi smo se kao djeca, dok bi čuvali stoku tu oko groblja, igrali u dubu i u njemu se sklanjali kad pljusne kiša, a pamtim dobro komšinicu Draginju Todorović kad hoćaše ući u dub i raširiti preslicu da prede...

Dub je prije pedesetak godina bio prilično oronuo i grane počele da mu se suše i lome, pa je izgledalo da je starac dotrajao, da broji posljednje dane. Vjetar mu je tada slomio dva ogromna kraka na petnaestak metara iznad zemlje koji su se, jedan naspram drugoga, širili od stabla gotovo pod pravim uglom. Od njih su ostala samo dva debela, po metar, metar-dva dugačka patrljka na kojima su nikle mlade grane, a oni u odnosu na stablo formirali skoro savršeno pravilan krst. Zato mještani od tada dub zovu i krstoliki ili krstonosni i vjeruju da je i to bilo neko predskazanje, neki njegov vaskrs, jer se već narednog proljeća iznova zaodjenuo listom i počeo primjetno da deblja, dotle da je sada sasvim „zatvorio vrata“, odnosno zarastao je i onaj otvor na njegovom deblu kroz koji se moglo ući u dub.

Jedan od tih krakova, jesenas, nažalost, nije odolio gromovitom udaru vjetra koji ga je prilomio do samog stabla. Oni koji su skloni sujevjerju to sada tumače kao nekakav rđav predznak, da nešto nije bilo po volji svemoćnog i svevišnjeg, da je to možda opomena mještanima koji su se, mimo vjekovnih običaja, ogriješili o dub tako što su uz samo stavlo podigli ružnu metalnu skalameriju nastrešice pod kojom drže pokojnika prije sahrane.

To se do skoro nije moglo desiti. Suvu palicu ispod hrasta niko ne bi uzeo da naloži, kamoli zelenu granu s njega da otkine jer se vjerovalo da bi se onome ko bi to uradio istog trerna neka nesreća pred kućom rasprtila. Iako se nalazi nasred groblja, mještani su odvajkada grobnice kopali podalje od duba kako ne bi povrijedili ni najmanju žilicu njegovog korijena.

I samo groblje je, inače, veoma staro, vjerovatno starije i od duba. To svjedoči više od pedeset stećaka, ogromnih, katkad i po nekoliko tona teških nadgrobnih ploča raspoređenih kosom iznad duba. Nijesu po obliku slične poznatim stećcima i nadgrobnicima kakvi se sretaju u drugim krajevima Crne Gore i posebno Hercegovine – to su bez izuzetka ležeće ploče na kojima se, tek na gdjekojoj, mogu zapaziti neki jednostavni ukrasi ili po neki uklesani krst.

– Sami bog zna ko se sve i otkad ovdje sahranjivao – ispričao mi je svojevremeno pokojni Tomo Bećirović, tada sedamdesetpetogodišnji mještanin iz obližnjeg sela Ljevišta. – Mnogi koji su ovdje po ovoj padini oko duba kopali grobnice nalazili su stare grobove i kosti u njima, nekad glava okrenuta ka zapadu, a nekad ka istoku. Ipak, najčudnije je to što nikako ne možemo da odgonetnemo gdje se nalazio majdan iz kojeg je vađen ovaj kamen i kako je on, bespućem i vrletima, ovdje dovlačen, jer nigdje u okolini nema ovakvog kamena.

Te nadgrobnike niko ne dira jer je i oko njih stvorena fama i raširen strah i vjerovanje da i odatle vreba nesreća. Priča se, naime – kažu da to i nije bilo tako davno – da su nekakva dva radoznala mladića iz okoline (jedan je, po prilici, bio taman Bojić, a drugi Raković), jednog dana došli sa velikim polugama i uspjeli da podignu i prevrnu jednu od tih manjih ploča da bi zavirili šta se krije pod njom. Malo potom, vele, oba su se razboljela i, navodno, oba i umrla tog ljeta.

Inače, pored duba-orijaša na groblju u Bojićima, do skoro je, kažu, rastao još jedan istovjetan. Na Vidovdan 1934. godine, međutim, sa Javorja, Lole i Kape moračke naišao je gradobitni i gromonosni oblak i počelo je da sijeva. Kad je oluja prošla, mještani su našli gromom raspolućenog tog drugog starca kojemu su, po svemu sudeći, i žile izgorele, jer idućeg proljeća više nije ozelenio...

Stari ljudi su, vele, tog trenutka kazali da se neko veliko zlo sprema i naslutili da se možda kralj neće glave nanositi pa zato nimalo nijesu bili iznenađeni kad je tri mjeseca potom, 9. oktobra 1934, iz Marselja stigla vijest da je kralj Aleksandar Prvi Karađorđević pao od ruke atentatora.

I sada takođe ima onih sklonih da i jesenašnje lomljenje kraka na drevnom krstolikom dubu u Bojićima tumače kao zloslut da će se upokojiti mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i patrijarh srpski Irinej...

---

Tragedija
U nizu priča na granici između života i legende koje se pletu oko gornjomoračkog duba i groblja oko njega, posebno je zanimljiva jedna tragedija koja se ovdje, navodno, desila za vrijeme austrougarske okupacije, velike gladi i epidemije „španjolske groznice” koja je i u Gornjoj Morači desetkovala stanovništvo. Jedna žena je, tvrde, tada zadavila svoje dijete od pet ili šest godina zato što je, izludjelo od gladi, na tuđoj njivi iskopalo nekoliko krompira i donijelo majci da mu spremi večeru. Zlosrećna žena, u slijepom strahu da će pući bruka i sramota pasti na njenu kuću, zadavila je dijete da bi oprala obraz, a potom i sebi oduzela život. Pjesnik Momir Vojvodić je i tu tragediju pretočio u pjesmu:

„Travama se otrovnim uspava

Pošto kćerku udavi Gospava...

Smače jadna nevino gladniče

Da ne reče ko da njeno ptiče

Kljucnu zrno iz tuđega klasa

Rad obraza i poštenog glasa...”


Epitaf
Na groblju u Bojićima pažnju posebno privlači porodična grobnica Mijaila Bojića, njegove supruge Vukosave i šestoro njihove prerano nestale djece – sinova Vuka, Aga, Milisava, Milinka i Jevrema i ćerke Jevrosime. Na poleđini nadgrobne ploče je epitaf, potresni stihovi njihovog unuka, poznatog pjesnika, nažalost, takođe već pokojnog,

Ljubisava – Ljuba Bojića:



Pet vitijeh jablanova,

sestra breza oplakuje,

vapaj oca bez sinova

i dan danas odjekuje.



Koliko si, dragi đedo,

prebrojao crnih dana,

krvari li još uvijek,

tvoje srce na šest rana?